Graditeljsko nasleđe, bilo da je reč o narodnom neimarstvu, bilo da je reč o objektima koji reprezentuju arhitekturu različitih epohama je izuzetno značajan segment kulturnog nasleđa jer nam omogućava da ovladamo znanjima o svetu oko nas. Kuće, zgrade, administrativne ili sakralne građevine, ulice, ostaci nekadašnjih gradova i utvrđenja u neposrednoj blizini gradova i mesta u Srbiji čine ambijent u kome se odvijao i i danas se odvija svakodnevni život, ambijent u kome ljudi komuniciraju gradeći društvene veze i odnose, stvarajući male lične istorije koje govore o mestu i zajednici ali i onu veliku značajnu za identitet naroda i nacija.
Prvi doktor arhitekture u Srbiji, Dobroslav Bojko St. Pavlović, bio je svestrano nadarena i obrazovana ličnost, živog duha i misli. Angažujući se u različitim oblastima na polju očuvanja graditeljskog nasleđa i njegove etičke primene u savremenim kontekstima uključujući i razvoj (kulturnog) turizma, Bojko Pavlović i njegovo delo jeste neiscrpan izvor inspiracije za iznalaženje inovativnoh pristupa u sagledavanju graditeljskog nasleđa i njegovoj etičkoj upotrebi u procesima razvoja i na lokalnom i na naconalnom nivou.
Podstaknuti interesovanjima za kulturno nasleđe ali i inspirisani raznovrsnim opusom dr Dobroslava Bojka St Pavlovića, u četvrtak 14. novembra u Domu porodice Pavlović, spomeniku kulture grada Beograda iz 1882. godine i Zavodu za proučavanje kulturnog razvitka a uz pomoć Ministarstva kulture i javnog informisanja, organizovali smo skup „Graditeljsko nasleđe u Srbiji. Skup u čast dr Dobroslava Bojka Pavlovića“.
Iniciran kao vid komšijske saradnje Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka, Kulturnog centra Dom porodice Pavlović i Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda, skup je bio prilika da javnost kroz trinaest referata upozna kako misli i dela Bojka Pavlovića žive i razvijaju se i sedam godina otkako nas je Bojko napustio. Na skupu je bilo reči o značenju kuće i kućevnog prostora, o opasnostima i pretnjama za očuvanje graditeljskog nasleđa, kao što su česti primeri zanemarivanja pa i vandalizma posebno na arheološkim lokalitetima. Na skupu se diskutovalo i o raznovrsnim mogućnostima integracije graditeljskog nasleđa u procesima razvoja pre svega lokalnih zajednica a takođe i društva u Srbiji u celini i to kroz povezivanje materijalnih i nematerijalnih izraza identiteta, onoga što nas čini ljudima kojima je Srbija dom(ovina).
Zakljčci skupa sugerišu na potrebu kako za daljim razgovorima i debatama o očuvanju nasleđa tako i za većim uključivanjem znanja o nasleđu u školski sistem čime se podiže svest o tome da kuća nije samo materijalni objekat već i žarište priča i događaja, te da Srbija kao naša kuća ima puno soba koje čuvaju raznovrsne tajne koje treba da otkrivamo.